Uloguj se
1. Pokajanija otverzi mi dveri: / melos drevni, prepev Manasija Popteodorova, glasovi osmi i šesti
2. Da ispravitsja: / melos drevni, prepev Manasija Popteodorova, glas šesti
3. Ninje sili: / melos drevni, prepev Manasija Popteodorova, glas peti
4. Aliluja: Se ženih: / melos drevni, prepev Manasija Popteodorova, glas osmi
5. Čertog tvoj: / melos drevni, prepev Manasija Popteodorova, glas treći
6. Grjadij Gospod k voljnoj strasti: / melos drevni, prepev Manasija Popteodorova, glas prvi
7. Statija pervaja, / melos drevni, prepev monahinja Manastira Žiče, glas peti
8. Statija vtoraja, / melos drevni, prepev monahinja Manastira Žiče, glas peti
9. Statija tretija, / melos drevni, prepev monahinja Manastira Žiče, glas treći
10. Da molčit: / melos Jakova Protopsalta, prepev Nikolaja Triandafilova, glas peti
11. Voskresni Bože: / melos drevni, prepev Manasija Popteodorova, glas sedmi
Autor: Arhimandrit Emilijan
Godina izdanja: 2009.
Prevod sa grčkog: Maja Rašović
Format: tvrd povez, B8
Strana: 324
O. Aleksandar Šmeman se, bogoslovski hrabro i čestito, sa velikom crkveno-pastirskom ljubavlju, hvata u koštac sa svim gorućim pitanjima savremenog sveta: od pitanja samoizolovanosti i pasivizovanosti Hrišćana usred mora posthrišćanske svakodnevnice, preko pitanja istorijskih promašaja, grehova i zabluda pravoslavnog istorijskog sveta i civilizacije, pitanja nespojivosti hrišćanske bogočovečanske antropologije sa antropologijom ateističkog humanizma, pitanja bogoslovske kritike sekularnog idopoklonstva Kulturi kao psevdoreligijskoj zameni za izgubljenu veru i Crkvu, sve do pitanja neophodnosti nove sveočanske misije Pravoslavne Crkve u savremenom svetu.
On se, u svojoj bogoslovskoj kritici, nijednog trenutka ne uznosi nad „posthrišćanskim svetom“, već, naprotiv, sastradavajući sa njim, jer je to svet našeg istorijskog življenja, pokušava da odgonetne i dubinski rastumači njegovu tajnu u svetlu Jevanđelja i Predanja Crkve, u svetlu Hrišćanstva kao novog načina života – života u Hristu, nebeskog življenja koje je ušlo, i svagda iznova ulazi, u istorijski život (Diognetu, I, 1), da ga isceli, obnovi i prosvetli, da ga zakvasi kvascem Carstva Božijeg, kvascem života nestvorenog i večnog.
(odlomak iz knjige)