Uloguj se
Autor: Arhimandrit Emilijan
Prevod sa grčkog: Jelena Kasapis, Dejan Ristić, Maja Rašović,
Strana: 353
Format: tvrd povez, B8
Ova knjiga je nastala na osnovu „Biblije za decu“ protojereja Aleksandra Sokolova, a prevod i prilagođavanje teksta delo su sestrinstva manastira Žiče. „Stari zavet u pričama za decu“ obuhvata stotinak priča koje pokrivaju širok period od stvaranja sveta pa sve do dolaska na zemlju Gospoda našeg Isusa Hrista.
Događaji sveštene istorije opisani su na zanimljiv i pristupačan način, kroz priče koje dočaravaju duh tog vremena i etos izabranog naroda, kao i karakter njegovih najistaknutijih ličnosti i njihovu veru i duboku odanost Bogu koja se vekovima kalila kroz raznovrsne teškoće i iskušenja.
Posebnu vrednost knjige predstavljaju ilustracije talentovanog slikara Bojana Miljkovića koje na originalan i autentičan način oslikavaju duhovnu vertikalu ovog nesvakidašnjeg štiva.
Šta biva sa jednom lepom damom kada, polaskana pohvalama dece, pomisli da je sveta i poželi da poleti na nebo?
OMILJENE KNJIGE MALOG JEŽA
Nakon dveju knjiga u kojima su opisane pustolovine našeg starog prijatelja Ježića, izdavačka kuća manastira Žiče objavila je i šest omiljenih Ježićevih knjižica koje je voleo da čita kada se nakon svojih pustolovina vraćao u svoj skromni dom.
Verujemo da će naše najmlađe čitaoce ove tople, duhovite i izvanredno ilustrovane slikovnice razveseliti, nasmejati, ganuti, ali i podstaći da se zamisle nad mudrim poukama koje u sebi sadrže.
Strana: 418
Povez: tvrdi
Pismo: ćirilica
Format: 15,5 x 21 cm
Godina izdanja: 2013
Mitropolit Kalist Ver svedoči da "izvorno čovekovo biće nije egocentrično, već ekocentrično. Ja se ne pojavljuje kao πρόσωπον - ličnost sve dok ja, po liku Svete Trojice, nije okrenuto licem prema drugima, dok im ne pogledam u oči i ne dozvolim njima da pogledaju u moje... Ako se odvažimo da zaista budemo 'kopije Trojice', moći ćemo da preokrenemo svet".
Stoga su Kalistove oči bile okrenute ka svim narodima, pa tako i prema srpskom. Bio je prijatelj srpskih teologa sa kojima se susretao na teološkim skupovima, a Srbiju je često posećivao. Samo na Kosovu i Metohiji je bio tri puta, a prvi put daleke 1971. godine tamo išao autobusom sa grupom hodočasnika. "Srbija je od 14. veka bila mesto martirijuma... Sećanje na Kosovo treba da nastavi da cveta. To je jedan od najlepših darova Pravoslavne Crkve svetu - osećaj lepote kao Božijeg svojstva i svojstva hrišćanskog života". Tako je Kalist govorio na redstavljenju monografije Hrišćansko nasleđe Kosova i Metohije, 14. februara 2016. godine u Oksfordu koju je on i organizovao.
(iz Uvodnog slova Episkopa Maksima zapadno američkog)
Potresno svedočanstvo o hrabrim i odvažnim kćerima Srbija koje su branile obraz i čast svog naroda u Prvom svetskom ratu, o kojima je svetska štampa pisala sa divljenjem, a čuveni francuski generali, poput Franše D’Eperea, u njima videli veliku uzdanicu za odbranu od neprijatelja. Svetska štampa donosila je njihove slike na svojim naslovnim stranama i sa divljenjem izveštavala o junačkim podvizima velike Milunke Savić, srpske Jovanke Orleanke, i Sofije Jovanović, čuvene braniteljke Beograda.Antonije Đurić pripoveda nam o podvizima i junaštvu odvažne Vasilije Vukotić, ćerke serdar Janka Vukotića, Nataliji Bjelajac, hrabroj Slovenki koja je napustila rodni Maribor i pošla da brani srpsku zemlju. Tu su i priče o Marici Savić, Milosavi Perunović, Lenki Rabasović i mnogim drugim heroinama koje su preživele sve strahote Albanije i hrabro zakoračile na Solunski front, kako bi učestvovale u oslobađanju svoje voljene otadžbine….
Ja sam ih gledao i na ratištu, s puškom i bombom u ruci, i u bolnicama, u kojima su na materinske i sestrinske grudi privijale ranjene junake, i u povlačenju kroz neprohodne albanske gudure, gde se na nemoćne i slomljene bolom pucalo u leđa iz zaseda, i u kojima semasovno umiralo od gladi i zime… Gledao ih i divio im se! Ni straha, ni kolebanja, ni suza, ni uzdaha! Nije bilo žrtve koju one ne bi mogle da podnesu za svoju otadžbinu. To su odvažne kćeri Srbije, majke i sestre junaka sa Cera i Kolubare, mojih ratnih drugova, kojima je otadžbina bila preča od života i koje su, birajući između poniženja i smrti – izabrale smrt…
- Anri Barbi, francuski književnik