Uloguj se
Strana: 376
Povez: tvrdi
Pismo: ćirilica
Format: 15,5 x 21 cm
Godina izdanja: 2008
Blažena starica Makrina (u svijetu Marija Vasopulu), igumanija manastira Panagije Odigitrije blizu grada Volosa, duhovno je čedo starca Josifa Isihaste (+1959) i starca Jefrema Filotejskog (Arizonskog). Starica je više od trideset godina – od 1963. do 1995. rukovodila manastirom koji je osnovan po blagoslovu velikog starca Josifa Isihaste. Zadobila je mnogobrojne duhovne darove i udostojila se visokih duhovnih stanja.
Starica Makrina se upokojila u Nedelju svih Svetih, 22. maja /4. juna 1995. Nekoliko dana pred smrt stalno je viđala Bogorodicu u svojoj keliji. Iz njenog manastira izašle su monahinje koje su preporodile nekoliko grčkih manastira, a sestre iz tih obitelji poslate su u Ameriku. Starac Jefrem je sve vrijeme težio da naseli svoje manastire sestrama iz Portarije, jer su te monahinje prošle jedinstvenu duhovnu školu i bile su veoma duhovno iskusne. Danas u Grčkoj arhiepiskopiji Severne Amerike već ima 11 ženskih manastira i svaki od njih vodi poreklo od starca Josifa Isihaste.
Knjiga beleži pitanja dece tinejdžerskog uzrasta, koja su postavili blaženopočivšem mitropolitu Sisanije i Sijatiste Pavlu. Njegovi odgovori otkrivaju njegovo iskustvo i poseban dar za komunikaciju sa mladima, kao i snažnu ljubav koju je uvek ispoljavao u razgovoru sa njima.
Mladi su ga pitali sa iskrenim entuzijazmom, a on je odgovarao jednostavno, odmereno i duboko, u duhu i tonu koji podesćaju na mudrost i životno iskustvo svetih staraca, kako drevnih tako i savremenih. Kroz razgovore koje je osmislio i zabeležio Ilias Liamis, stičemo dragocene uvide u to kako da bolje pristupimo deci, tinejdžerima i mladima, koje često bez jasnog razloga gubimo.
Ovo je knjiga susreta mladih sa pravoslavnom duhovnošću kroz reči jednog blaženopočivšeg episkopa koji je svim srcem voleo Boga i mlade ljude.
Ovaj flajer na 8 strana sadrži kratak istorijat slavljenja slave u Srbiji i žitije Svetog Save.
Otac Pavle bi počinjao da nam govori, da odgovara na jedno pitanje o ljubavi, o molitvi, o usamljenosti, o ljudskim strastima, o odnosu roditelja i dece. I često bi započinjao odgovor slatkim rečima, slatkim koliko ih samo istinski otac može izgovoriti: "Čuj, dobro dete moje!" Godinama sam skupljao materijal sa njegovim rečima, materijal zabeležen na kasetama, u beleškama, ali najviše u srcima onih koji su ga voleli.
Nije više među nama, ali njegove reči ublažavaju rastanak! Nije više među nama, ali njegov glas lebdi u vazduhu i potvrđuje da ljubav pobeđuje smrt! Nije više među nama, ali još uvek čujemo kako nam govori: "Imao sam još toga da ti kažem!"
Ako otvoriš stranice ove knjige, njegove reči će se kosnuti i tvog srca. I videćeš oca Pavla živog pred sobom, kako te gleda i pogledom govori da smrt ne postoji.
Govori, starče! Slušamo te!